Razgovor s vlč. Vladom Razumom, duhovnikom u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu.

Dolazi iz župe sv. Martina pod Okićem. Nakon svećeničkog ređenja 1993. godine, kao župni vikar pastoralno je djelovao u župi sv. Petra u Zagrebu, zatim kao upravitelj novoosnovane župe sv. Nikole u Stenjevcu. Nakon toga, slijedećih devet godina djeluje kao promicatelj duhovnih zvanja i odgajatelj u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, potom kao župnik u župi Navještenja BD Marije u Velikoj Gorici. Trenutno vrši službu duhovnika u nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu.

Velečasni Razum, došli ste u našu župu u proljeće ove godine u vrlo zahtjevnim okolnostima – pandemija i potres, dvije dosta jake nevolje istovremeno. Kakav je bio Vaš prvi dojam?

Sve nas je 22. ožujka 2020. godine, tog nedjeljnog jutra u 6:24, potres prodrmao do dna duše. U kosti nam se uvukao strah i tjeskoba. Mnogo toga što je stvarano godinama u trenu je nestalo. Urušena je naša katedrala, mnoge crkve, obiteljske kuće i stanovi. Čovjek se pita: zašto?

Brzo se proširio glas da je nastradala župna crkva Pohoda Blažene Djevice Marije, župna kuća i mnoge obiteljske kuće na području župe u Čučerju. Budući da je župnik Dragutin Mostečak nakon potresa ostao stanovati u župnoj kući kojoj je prijetilo urušavanje, na poticaj našega Nadbiskupa, vlč. Ivica Cujzek i ja otišli smo po njega i odveli ga u Svećenički dom na Kaptolu. Bio mi je to dirljiv i ganutljiv trenutak gledati župnika Dragutina kako shrvan od boli i tuge, napušta svoju župu. Vjerovao je da će se moći vratiti kada se stvar smiri.

Svi smo tih dana djelovali pomalo izgubljeno i traumatizirano. Ali kada se stvar slegla, mogli smo reći i Bogu hvala što nije bilo većih ljudskih žrtava. Ljudi su važni. Vjerujemo da će se jednom sve obnoviti, ali izgubljeni ljudski životi ne mogu se povratiti. U nevoljama ljudi su si bliži, spremni pomoći jedni drugima. Čučerje je divan primjer ljudske solidarnosti i ljubavi na djelu. Svjedočimo o tome i ovih dana.

U to se vrijeme nismo mogli tješiti misnim zajedništvom. Kako ste Vi kao svećenik doživjeli prve mise u našoj župi u toj doista teškoj situaciji?

Nakon prvih susreta sa župom nakon potresa, nisam očekivao da će me zapasti dužnost pastoralnog djelovanja u župi nakon stvorene mogućnosti slavlja svetih misa. Župnik Dragutin zbog pandemije i izolacije morao je ostati u Svećeničkom domu i nije se mogao vratiti te mi je naš Nadbiskup povjerio zadaću da pastoralno vodim župu do daljnjega. Došao sam prve nedjelje svibnja i ostao pastoralno djelovati naredna tri i pol mjeseca. Poznato nam je da se zbog potresa mise nisu mogle služiti u župnoj crkvi te se liturgijski život započeo odvijati u kapelici sv. Leopolda i sv. Monike u Dankovcu te u kapelici sv. Vida u Vidovcu. Bio sam uzbuđen te prve nedjelje, ali sam se brzo udomaćio jer sam susreo otvorene, dobre i drage vjernike koji su sretni da i u ovim otežanim okolnostima mogu slaviti Gospodina. Te prve nedjelje svi smo bili pomalo uzbuđeni. Mnogi su toga dana na misnom slavlju prosuzili. Iz nedjelje u nedjelju, misnim slavljima utorkom i petkom, a potom slavljima sakramenta sv. Pričesti i sv. Potvrde, klanjanjem pred Presvetim, pobožnostima, život župne zajednice ušao je u svoju redovitost. Nije izostalo, unatoč svemu što nas je snašlo, radosnih trenutaka, smijeha i humora. Radovao sam se lijepim i srdačnim susretima u obiteljima. Da, život ide dalje. Kršćani su ljudi nade i optimizma jer ih nosi snaga Kristova Duha. Vjerujem, već se čuje čučersko zvono, a odjekivat će ponovo zanosna pjesma iz čučerske ljepotice – obnovljene crkve Pohoda Blažene Djevice Marije.

Potres je osim velikih šteta na kućama i našoj crkvi donio i osjećaj straha i nemoći pred silom prirode. Znamo kako možemo pomoći u ublažavanju šteta na kućama, no kako pomoći u osjećaju neizvjesnosti i straha?

Može se čuti, a i dijelimo to iskustvo, kako je suvremeni čovjek sve više otuđen i depresivan te unatoč materijalnoj situiranosti živi samotničkim životom. Zarobljen virtualnošću putuje svijetom, a zaboravlja konkretnost života i suživota s ljudima vlastitog doma i sredine s kojom dijeli vrijeme i prostor. Nevolja zbližava ljude. Pokreće nas da se probudimo i živimo život u konkretnosti odnosa s ljudima iz vlastite sredine: najprije s vlastitim ukućanima, a potom sa susjedima, prijateljima i rodbinom. Čovjek je po svojoj prirodi društveno biće i ne može živjeti sam. O tome nam govori i Biblija već na svojim prvim stranicama.

Čovjek svoju sigurnost i životnost za kojom čezne ne može ostvariti samo svojim snagama. Potreban mu je Netko na koga će nasloniti svoju umornu glavu. Potreban mu je Bog. Nije li depresija najučestalija bolest čovjeka zapadne civilizacije? Posljedica je to zaborava na Boga. Pandemija, potresi i sve druge nevolje koje snalaze čovječanstvo, poziv su na obraćenje. „Ako se ne mene ne oslonite nećete se održati.“ – kaže nam Gospodin. On je došao: „Da život imamo i to u izobilju da ga imamo.“ Odgovor na izazove vremena koji obiluje strahovima i neizvjesnostima vidim u probuđenoj međuljudskoj solidarnosti i povratku prvotnom temelju života – Bogu koji nam se očitovao u svome Sinu kao sama ljubav i dobrota. Susrest ćemo ga u svakodnevnoj molitvi, u razmatranju Riječi Božje, u slavlju sakramenata te u živoj i njegovanoj pripadnosti župnoj zajednici. U buđenju vjere i u njegovanoj blizini vidim jedini smisao koji budi nadu i životu daje optimizam.

 Treba li u ovakvim okolnostima nas vjernike podsjećati na ozbiljnije shvaćanje i iskrenije življenje našeg kršćanstva?

Da, ovo je vrijeme buđenja vjere i poziv na istinsko obraćenje. Znademo čuti kako će zbog pandemije mnogi napustiti Crkvu. Možda neki i hoće. Bit će to vjerojatno oni koji u njoj pravo nisu ni bili. Pitanje je međutim osobne naravi: kakav sam ja vjernik? „Onima kojima je mnogo dano od njih će se više i iskati.“ – kaže nam Gospodin. „Nema drugoga imena pod kojim bi se mogli spasiti doli jednoga, a to je Isus Krist.“ On treba biti živ u srcima našim. Ako je Crkvi predao svoju baštinu te i dalje u njoj i po njoj djeluje, onda njezini članovi moraju biti odgovorni i cjeloviti u svojoj vjeri. Vjera može biti živa jedino ako se njeguje i čini živim odnos s Gospodinom u svakodnevnoj molitvi, razmatranju i slavljenju Dana Gospodnjeg, a potvrđuje djelotvornom ljubavlju prema bližnjima. Promatrajući intenzitet vjere i skladnost odnosa prožetog ljubavlju u prvoj Crkvi, mnogi su poželjeli biti dio te stvarnosti. Ako danas mnogi napuštaju Crkvu onda nam ta činjenica mnogo govori o samoj razini vjere i odnosa koji živimo. Posvađanost, razmirice, strančarenja, koja nam nisu strana ni u Crkvi, nisu primjer i ne bude poželjnost biti članom takve Crvke. Isus nam je rekao: „Bit ćete mi svjedoci sve do nakraj zemlje.“ Svjedoci čega? Svjedoci njegove ljubavi, dobrote, solidarnosti i osjećaja blizine prema bližnjima, posebno prema onima koji su u nevolji. U Čučerju, hvala Bogu, ovih dana možemo susresti mnoštvo lijepih primjera ovog svjedočenja.

 U ovakvim vremenima kušnje obiteljsko je zajedništvo jako važno. Kako ga ojačati, učvrstiti?

Ako je obitelj stabilna i zdrava tada prosperira i cijelo društvo. Činjenica je, obitelj nam je u krizi. U ovim izazovnim vremenima statistike pokazuju da je u porastu obiteljsko nasilje. Ako pogledamo na bit problema, onda je zapravo u krizi bračno zajedništvo. Kada roditelji njeguju sklad i u ljubavi ostvaruju svoje odnose, to je najbolja garancija za izgradnju skladnih odnosa u cijeloj obitelji. Prvo od čega bi trebalo krenuti jest dobra komunikacija unutar obitelji. Spasonosno će biti za obitelj ako sjedne za zajednički obiteljski stol i uz blagovanje njeguje tople i iskrene razgovore. Potrebna je maštovitost obiteljskog susretanja i zajedničarenja u ovim danima izolacije. Najgore je rješenje zurenje u ekran i konzumiranje virtualnih ponuda u kojima ne nedostaje crnila.

Uz ovo ljudsko, potrebno je buditi i ono vjerničko događanje u obitelji. Potrebno je ponovo probuditi obiteljsku molitvu, čitanje dobroga štiva te zajedničko promišljanje nad Riječju Božjom. Mnoge obitelji su svoj procvat doživjele onoga trenutka kada su uvele u večernjim satima druženje s Biblijom. Možda ovo djeluje previše konzervativno, no zašto ne probuditi ono što se nekada pokazalo dobrim. Ako svaki pojedinac, a tako i obitelj, dopusti da nam Bog bude na prvome mjestu, onda će sve biti na svome mjestu. Tada će biti probuđena potreba za ljudskom blizinom ostvarivanom u njegovanom obiteljskom zajedničarenju.

 Advent je, vrijeme iščekivanja u radosti, a opet smo bez uobičajenog druženja. Treba li osmisliti nove načine zajedništva pomoću novih tehnologija?

Netko reče da zbog pandemije neće biti adventa u Zagrebu i u mnogim drugim mjestima. Ovo je baš šansa da se advent, kao budno iščekivanje Spasitelja, dogodi u srcima ljudi. U ovim danima izolacije otkrivamo i pozitivnu vrijednost novih tehnologija. Možemo se čuti i vidjeti, napisati dobru poruku, uputiti toplu riječ, uz digitalnu povezanost zajedno moliti krunicu i razgovarati. Sve je to moguće i ostvarivo, a tako je važno za stvaranje pozitivnog ozračja u vremenu zbunjenosti i prestrašenosti pred budućim. Ipak, najvažnija je ona fizička i duhovna blizina koja se može ostvariti uza sve mjere koje su zadane u vidu očuvanja zdravlja.

Advent kao vrijeme budnosti poziva na obraćenje srca i izgradnju unutarnjeg čovjeka koji neće odveć robovati izvanjskom i materijalnom. To je milosno vrijeme koje puninu doživljaja ostvaruje tek uz njegovanje duhovnih sadržaja vjere. Dani došašća bili su do sada puni folklora i užurbanosti, a Božić bismo dočekali umorni od silnih priprema. Sada sve može biti daleko jednostavnije, dublje i snažnije doživljeno u vlastitoj duši i u cijeloj obitelji.

 I pokušati obnoviti „stare“, na primjer molitva uz svijeću oko obiteljskog stola?

U našem životu simboli imaju važnu ulogu i ne bi smjeli biti samo dekoracija u kući. Adventski vjenčić i božićno drvce dva su važna simbola božićnog vremena. Četiri svijeće koje postupno palimo svakog tjedna u adventu uprisutnjuju dinamiku iščekivanja Spasitelja. Obitelj se može okupiti oko adventskog vijenca, pročitati nedjelja čitanja, moliti krunicu, razgovarati. Ovo milosno vrijeme doista je puno duhovne dinamike. Svijeće koje uzastopno palimo i žar svjetla koje se povećava iz tjedna u tjedan, približava nas proslavi otajstva Božića, a u nama budi čežnju za blizinom neba koje nam prilazi u susret u novorođenom Kralju.

Božićno drvce okićeno i osvjetljeno mnoštvom lampica uprisutnjuje vrhunac radosti: novorođeni Kralj je došao. Nebo je otvorilo svoja vrata. Bog nam je postao tako bliz. Hoda s nama. Obukao se u jednostavnost da bi dohvatio svakoga. Bilo bi dobro probuditi i novim sadržajima obogatiti ona dobra, dobra stara vremena.

 Pitanje je i koliko znamo biti sami s Bogom, da li nam baš uvijek treba „publika“?

Važno je za osobni vjerski život naučiti biti sam sa svojim Bogom. Naš je Gospodin Isus veći dio svojega života, gotovo trideset godina, živio u skrovitosti nazaretskog doma. To je bilo vrijeme njegova sazrijevanja i pripremanja za ostvarenje poslanja. Kaže Evanđelje da je rastao u dobi, mudrosti i milost je Božja bila na njemu. Svoje javno djelovanje započeo je odlaskom u pustinju. Vidimo kako je i kasnije često odlazio u osamu i bio sam sa svojim Ocem. Osama, praćena šutnjom, molitvom i kontemplacijom, uvodi nas u živo iskustvo i dublje proživljavanje vlastite vjere. Vjerujem jer sam ga susreo. Svaki vjernik ovo iskustvo može posjedovati. Vlastita soba, ako se izdvojimo od utjecaja virtualnosti, odlazak u crkvu na adoraciju pred Presvetim, razmatranje nad biblijskim tekstovima, odlazak u prirodu, pružit će nam iskustvo Božje blizine. Tada, to iskustvo nije naše vlasništvo nego zadatak našoj vjeri koja mora biti pretočena u svjedočenje. Bog želi biti vidljiv po nama i po svjedočanstvu naše vjere.

Možda bi nam i Biblija trebala biti češće u rukama?

Naš nam je profesor pater Bonaventura Duda znao reći kako bi svaki vjernik trebao posjedovati svoju vlastitu Bibliju. Što se sve djeci ne poklanja prilikom primanja sakramenta krštenja, prve svete pričesti i krizme? Bilo bi dobro da dijete od svojih roditelja ili kumova dobije svoju vlastitu Bibliju koja neće biti odložena na policu s ostalim knjigama već će zauzeti najčasnije mjesto u sobi. Ako to ne može, bilo bi dobro da u kući postoji obiteljska Biblija.

Mislim da nema obraćenika koji to nije doživio, a i sam sam to doživio u vlastitome životu, kako se vjera budi i produbljuje kada se počnemo družiti s Biblijom. Ona je važna za osobni rast u vjeri, a vjerujem da kada se čita i razmatra u obitelji postaje divno sredstvo obiteljskoga zajedništva. Družeći se s njom u svojoj svakodnevnici riječ se Božja polako iz godine u godinu utjelovljuje u nama i oblikuje naše živote. Ona može biti više puta pročitana, ali nikada neće biti do kraja iščitana jer je duboka i široka kao najveći ocean. Uvijek je nova i inspirativna. Izaziva nas. Budi nova pitanja i opet u svoje vrijeme daje odgovore. Čini nas mudrima. Oplemenjuje nas, izgrađuje i vodi putem vječnosti kada ćemo bit s Njim: licem uz lice.

I koja druga knjiga. Imate li kakvu preporuku?

Uz svoju osobnu Bibliju dobro bi bilo tijekom života stvarati svoju vlastiti biblioteku. Nažalost, danas se premalo čita, a ponuda je bogata i raznovrsna. Osobno volim mnogo čitati. Teško je u ovome trenutku preporučiti konkretno štivo. Ovisi o razini koju želimo njegovati. Dobro se družiti s autoritetima vjere koji će nam pomoći u izgradnji i produbljivanju vlastite vjere. Bogatu su nam ostavštinu ostavili pape sveti Ivan Pavao II, Benedikt XVI i sadašnji papa Franjo. Dobro se družiti sa svecima i čitati njihove životopise te među njima pronaći svoga zaštitnika kojemu ćemo se posebno moliti i s njime se družiti. Budući da živimo užurbanim životom, postoje izdanja koja su prilagođena ritmu našeg života kao što su: misli za svaki dan gdje pronalazimo misao koja nas može pratiti svakoga dana.

 Uskrs smo proslavili sa zatvorenim crkvama, a i Božić bi nam mogao biti takav, bez polnoćki, druženja na trgovima, čestitarenja. Što bi poručili župljanima Čučerja, kako doživjeti radost Božića u takvim okolnostima?

Uvijek se govorilo da je Božić obiteljska svetkovina. Zasigurno neće biti velikih okupljanja, zanosnih i raspjevanih slavlja, ali može se dogoditi toplina slavlja u obitelji u susjedstvu. Znam da nije lako. Mnogi su u potresu izgubili svoj dom te žive u skromnim uvjetima. Mnogo se čini da se pomogne ugroženima, a vjerujem da je najvažnija ona ljudska blizina, gesta pažnje i suosjećanja. Ovo iskustvo koje prolaze danas mnogi, iskustvo je to i našega Gospodina. Znamo da je došao među nas u skromnosti i jednostavnosti betlehemske štalice. Živo je i odrastao u skromnosti nazaretskog doma. Vjerujem da i danas kaže: „Žao mi je naroda.“ Suosjeća i pun je empatije prema nama, posebno prema slabima, siromašnima i nezaštićenima. Doista, ako se radost dijeli ona se umnaža, ako se tuga dijeli ona se umanjuje. Unatoč svega, možemo u ovim vremenima još više postati bližnji jedni drugima te u bližnjemu prepoznati Krista koji trpi, pati, koji je osamljen i siromašan. Jer Isus nam kaže: „sve što ste učinili jednome od ove moje najmanje braće meni ste učinili.“

Svima župljanima želim čestit i blagoslovljen Božić te mirom i radošću ispunjenu Novu 2021. godinu.

Razgovor pripremio Joško Puklek