MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti.
Nedjelja, 4. 8. 2024. OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA:
Izl 16,2-4.12-15; Ps 78,3.4bc.23-25.54; Ef 4,17.20-24; Iv 6,24-35
UVOD U ČITANJA IZ SLUŽBE RIJEČI
I. Bog se brine za svoj narod pa mu prilikom izlaska iz Egipta daje za hranu manu i prepelice.
Čitanje Knjige Izlaska
U one dane: Sva zajednica izraelska u pustinji stade mrmljati protiv Mojsija i Arona. I rekoše im sinovi Izraelovi: »O, da smo pomrli od ruke Gospodnje u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!« – rekoše im. »Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!« Tada reče Gospodin Mojsiju: »Učinit ću da vam daždi kruh s neba. Neka narod ide i skuplja svaki dan koliko mu za dan treba. Tako ću ih kušati i vidjeti hoće li živjeti po mom zakonu ili neće.« »Čuo sam mrmljanje sinova Izraelovih. Reci im: ‘Još večeras ćete jesti meso, a ujutro ćete se nasititi kruha. Tada ćete spoznati da sam ja Gospodin, Bog vaš.« I doista! Navečer se pojave prepelice i prekriju tabor. A ujutro obilna rosa sve orosila oko tabora. Kad se prevlaka rose digla, površinom pustinje ležao tanak sloj, nešto poput pahuljica, kao da se slána uhvatila po zemlji. Kad su Izraelci to vidjeli, pitali su jedan drugoga: »Što je to?« Jer nisu znali što je. Onda im Mojsije reče: »To je kruh koji vam Gospodin daje za hranu.«
Riječ Gospodnja.
II. Starog čovjeka koji je sklon kvarljivosti treba u sebi odbaciti i prihvatiti novog čovjeka koji se obnavlja u Kristu.
Čitanje poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima
Braćo:
Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove.
Ta vi ne naučiste tako Krista, ako ste ga doista čuli i u njemu bili poučeni kako je isitna u Isusu: da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjek, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.
Riječ Gospodnja.
III. Mnoštvo, nakon što je nahranjeno kroz čudo, ponovno traži Isusa. No Isus im napominje da je to prolazna hrana te da se trebaju hraniti onom koju daje Otac, to jest, njim samim.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.« Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.
Riječ Gospodnja.
RAZMIŠLJANJE UZ EVANĐELJE
Moderni svijet forsira čovjeka da se nametne u društvu uspjehom i ljepotom, uz što se vezuje slava, bogatstvo, ugled i utjecaj, moć i superiornost – sve privlačne stvari. No jesu li to stvarnosti za kojima u dubini svoga bića čovjek čezne? Može li atraktivnost, popularnost, imućnost i prestiž utažiti čovjekovu glad za kruhom života, za Bogom, za blaženošću i srećom?
Sreća je uvijek bila u fokusu ljudskih traganja, a danas su tomu dokaz nasmiješena lica na sveprisutnim profilima, tzv. „selfie“ fotografije – trend autoportreta koji su postali simbol društvenih kretanja, ali i ljudske taštine. Na njima nema bora ni ikakvih nedostataka, što priziva u misli anegdotu koju je ispričala djevojka u čijem se društvu raspravljalo tko je najljepša žena u povijesti čovječanstva. Nakon nanizanih zvučnih imena, ona je kazala da je najljepša žena na svijetu Majka Tereza. Uslijedio je podrugljiv smijeh, ali i zamišljenost prisutnih. Bore sv. Majke Tereze kao da svjedoče ljepotu misli koju je živjela: „Nije me Bog pozvao da budem uspješna, nego da budem vjerna.“
Kada odmaknemo oči s fotošopiranih, namještenih i porculanskih osmijeha te promatramo stvarna ljudska lica, iščitavamo iz njihovih bora tragove života. Bore pripovijedaju o ljudskim naporima na tragu Kristovog obrazloženja da valja nadići koristoljubivosti i kratkoročnosti života te prepoznati Božji dar – neizrecivo veći od utažene tjelesne gladi – a to je sam Isus Krist i njegov poziv vjernosti.
U tom kontekstu, na pitanje mnoštva što im je činiti da bi radili djela Božja, nije neočekivano Kristovo tumačenje: „Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.“ Nije svrha našega djelovanja uspjeh, nego vjernost Bogu, bez koga ne možemo učiniti ništa. No, u kulturi samoslikanja, u kojoj se lako lažnim efektima uljepša ili prikrije stvarnost, u kojoj se bezbolno mogu odrezati osobe koje su višak ili dodati one koje nedostaju, nije čovjek vjeran ni samome sebi, a kamoli Bogu i bližnjemu. Takva selfie vjera, u kojoj samoljublje nadvisuje bogoljublje i čovjekoljublje, vodi nas pred sliku nalik onom tužnom prizoru s početka evanđeoskog ulomka kada mnoštvo vidi da nema Isusa ni njegovih učenika.
Neka i nas ti prizori potaknu da pođemo u svoj Kafarnaum, u predjele svoje nutrine, ne bismo li napravili reda na slici vlastitog života. Počnimo od jednog iskrenog selfija svoje duše, što nije ništa drugo nego dobar ispit savjesti. Ne stidimo se svojih bora, jer one su odraz zdrave duše, hranjene mrvicama Božjih dijela kojima smo prilazili u strpljivoj i poniznoj vjernosti. I neka na toj slici ne bude samo „ja“ jer naš uspjeh, naša ljepota i sreća autentična je jedino ako je potkrijepljena zamjenicom „mi“.
Vlč. Ivica Cujzek
OTPUST IZ SLUŽBE RIJEČI
I tijelo i duh su potrebni hrane, i čovjek treba brinuti i o jednom i o drugom. Okrijepljeni riječju Božjom i Kruhom nebeskim budimo okrepom i hranom svima koje susrećemo u našoj svakodnevnici, pokazujući tako da smo djeca dobroga nebeskog Oca.