MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?
Nedjelja, 23. 6. 2024. DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Job 38,1.8-11; Ps 107,23-26.28-31; 2Kor 5,14-17; Mk 4,35-41
I. Bog postavlja granice svemu u prirodi i tako brine i za čovjeka.
Čitanje knjige o Jobu
Gospodin odgovori Jobu iz oluje i reče:
»Tko li zatvori more vratnicama
kad burkajuć se navrije iz utrobe;
kad oblakom ko haljom ga odjenuh
i maglom gustom ovih ko pelenam’;
kad njegovu sam odredio među,
vrata stavio s prijevornicama?
‘Dotle ćeš, rekoh, dalje ni koraka,
tu nek se lomi ponos tvog valovlja!’«
Riječ Gospodnja.
II.Po Kristu koji je za nas umro i mi umiremo, jer više ne živimo u svijetu, već u Kristu, i imamo život u njemu.
Čitanje Druge poslanice
svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu. Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo. Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!
Riječ Gospodnja.
III. Tijekom plovidbe na jezeru vjetar i valovi prijete smrću, a Isus, utišavajući oluju, poziva učenike na vjeru da je on Gospodar svega i na pouzdanje u njegovu brigu za svakog čovjeka.
Čitanje svetoga Evanđelja po Marku
Uvečer istoga dana kaže im: “Prijeđimo prijeko!” Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: “Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?” On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: “Utihni! Umukni!” I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: “Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?”
Riječ Gospodnja.
RAZMIŠLJANJE UZ EVANĐELJE
Vjerujemo li da je Gospodin s nama u svakoj prilici našeg života, i kad su valovi golemi? Pred Gospodinom i njegovim moćnim pogledom i rukom prestaje strašna prijeteća moć svjetskih i paklenih elemenata. Što se zbiva u nama kad provale iz nas osjećaji krivnje, kompleksi grijeha, ako iz nas provali krivnja i prošlost koja nas davi? Neće nas spasiti uvjeravanje kako to nije tako strašno. Tko nam može pomoći? Tko nas u toj situaciji može spasiti?
Samo Gospodin koji razdvaja elemente, nebeske i zemaljske vode, a to je novi čin stvaranja. U biti ne nosi ni lađa ni more, već Isusova riječ i prisutnost. Krist ne samo da tješi, nego on liječi. On je tješitelj, ali prvenstveno iscjelitelj. Zadnju riječ nema zlo, nema grijeh, već Gospodin Isus i njegova riječ. U njegovoj smo ruci, bilo da živimo ili umiremo.
Ova zgoda iz evanđelja postaje važna kad počne govoriti meni, kad se stopim s njome, kad me riječ pogodi. Svatko živi u strahu, a strah po svojoj naravi čovjeka razdvaja, baca u izolaciju i osamu. Svi naši strahovi s kojima živimo zgušnjavaju se redovito u životni strah, u strah od sutra. Strah nas od nas samih, od drugih ljudi, od budućnosti. Gdje ovlada strah, nema mjesta nadi i ako se strah u čovjeku osamostali, proširi, gubi čovjek samopouzdanje u sebe, gubi i svoj identitet. Mnogi žive u strahu od straha. Pogotovo ako čovjek osjeti da su ga napustili svi, i ako ima osjećaj da ga je i sam Bog zaboravio. Kao ishod toga čovjek sumnja u smisao života. Zato takav mora biti istrgnut iz svog straha. Snažnom rukom, jakim šokom.
Isus je proživio u svome životu iste osjećaje, u svojoj agoniji u Getsemaniju, u svojoj smrtnoj borbi na križu. Posvemašnja ostavljenost. Niotkuda odgovora, prepušten sam sebi, vapije za pomoć. Podnio je da bi nam pokazao put. Bog nam neće dati odgovor ako na vagu svoje vjere i svojih problema ne stavimo svoj život, egzistenciju. Oluja će se stišati tek onda kad dopustimo Isusu prodor u sva područja našega bića. Odlučno je upravo to što nam je htio Isus podariti. Veliki mir, tišinu, pouzdanje, sabranost u njemu. On zrači onim što nam u životu treba, on može utišati sve što nas muči i uznemiruje. On nosi i unosi mir. Što nam više treba?
Fra Tomislav Pervan
OTPUST
Gospodin je stvorio svijet da bi mi mogli živjeti u njemu. A mi nad njime imamo onoliko vlasti koliko vjere imamo u njegova Stvoritelja. Zato puni vjere i pouzdanja kročimo u svakodnevnicu, znajući da