Već od stoljeća trinaestog sam tu.
Vjerni puk je poželio da baš ovdje budem tu.
Poželio je da baš ovdje nebom obilježi zemlju.
Da baš tu, na ovom mjestu bude: Sin i Majka Božja i svi sveti s njim.
Tu baš na ovom mjestu već stoljećima Riječ tijelom postaje.
Tu Sin Majci svojoj već stoljećima govori: Ženo evo ti sina!
Tu on svojima veće stoljećima govori: Evo ti Majke“.
A Majka Marija, uvijek brižno sluša vapaje puka svog. Sluša i sluša.
A on. Puk moj. Vjerno me ukrašivao da budem lijepa, dopadljiva i privlačna.
A Majka ga je Božja slušala i slušala.
Pažljivo i tiho im govorila: Učinite što veli vam On – Sin moj.
Udarale su bure i oluje i potresa tri. Ali opet je bio tu – vjerni puk moj.
Izranjala sam iz ruševina i nicala još ljepša i ljepša.
I opet se čuo pjev i tiha molitva.
I opet je Riječ tijelom postajala.
A Majka je Božja opet slušala i slušala tihe molitve .
I uvijek bi govorila puku svom: Učinite što veli vam On – Sin moj.
A onda su dolazili i drugi – romari. Uvijek sam im se veselila.
Tu oko mene i u meni – pripremali su se na put na najsvetije tlo Marije Bistrice.
U tihoj molitvi, pjesmi i slavlju.
Slušala sam i njihove tihe molitve i pjesmu.
I Riječ je tijelom postala.
A ona, Majka Božja i njima bi tiho šaputala: Učinite što veli vam On – Sin moj.
A sada? Opet po četvrti put padam.
Udarena sa svih strana, urušena i izranjena kao i On – krvav i izranjen.
A htjela bih da opet bude tu – puk moj.
Htjela bih da opet bude tu tiha molitva i pjesma.
I da opet tu Riječ tijelom postaje.
I da opet Majka Marija sluša i sluša tihe molitve.
I da puku svom može ponovo i ponovo reći: Učinite što veli vam On – Sin moj.
Htjela bih da opet bude tu – puk moj.
Htjela bih da opet budu tu – moji romari.
Da si tu otpočinu i idu dalje – na sveto tlo Marije Bistrice.
Ah! Tako bih htjela da opet svi budemo tu.
vlč. Vlado Razum