TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno.

 Nedjelja, 30.10. 2022. TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA:
Mudr 11,22 – 12,2; Ps 145,1-2.8-11.13cd-14; 2Sol 1,11 – 2,2; Lk 19,1-10

UVOD U ČITANJA IZ SLUŽBE RIJEČI

I. Bog je svemoguć, no njegova se svemoć, u odnosu prema ljudima, očituje najprije u milosrđu i opraštanju. Bog kažnjava blago kako bi ljude potaknuo na obraćenje i podržao njihovu nadu u spasenje.

Čitanje Knjige Mudrosti

Sav je svijet pred tobom, Gospodine, kao zrnce praha na tezulji

i kao kaplja jutarnje rose što se spušta na zemlju.

A ti si milostiv svemu jer možeš sve

i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali.

Jer ti ljubiš sva bića

i ne mrziš ni jedno koje si stvorio.

Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio.

A kako bi išta moglo opstojati

ako ti ne bi htio?

Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao?

Ali ti štediš, jer sve je tvoje,

Gospodaru, ljubitelju života,

i tvoj je besmrtni duh u svemu.

Blago kažnjavaš prestupnike,

koriš ih i opominješ za grijehe njihove

da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospodine!

Riječ Gospodnja.

II. Iščekujući Gospodinov dolazak, kršćanin, vođen vjerom, nastoji oko dobra, opravdavajući tako svoj poziv i proslavljujući njegovo ime.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima

Braćo:

Uvijek molimo za vas

da vas Bog učini dostojnima poziva

i snažno dovede do punine

svako vaše nastojanje oko dobra

i djelo vaše vjere te da se proslavi

ime Gospodina našega Isusa u vama

i vi u njemu – po milosti Boga našega

i Gospodina Isusa Krista.

A što se tiče dolaska Gospodina našega Isusa Krista i našeg okupljanja oko njega, molimo vas, braćo:

ne dajte se brzo pokolebati

u svom shvaćanju niti uznemiriti

ni nekim duhom,

ni nekom riječju,

ni nekim tobože našim pismom,

kao da će sad – na dan Gospodnji.

Riječ Gospodnja.

III.  U susretu sa Zakejem carinikom, Isus pokazuje posebnu Božju ljubav prema grješnicima, koji su često predmet ljudske poruge i odbacivanja, ali su u Božjim očima dostojni obraćenja i novog života.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Uđe Isus u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!«

Riječ Gospodnja.

RAZMIŠLJANJE UZ EVANĐELJE  

Današnja priča o nadcariniku Zakeju višeslojevita je priča. Između ostalog to je priča o tome što to znači biti izgubljen. Zakej je osoba koja, prema kriterijima ovoga svijeta, ima sve. I takva se osoba ne može izgubiti. Sve kada bi to i htjela. Njezino bogatstvo i njezina društvena moć jednostavno ne dopuštaju takvoj osobi izgubiti se. Pa ipak Zakej je izgubljen. Izgubljen je jer je izgubio sve što ga određuje kao osobu.

Zakej je zbog svoje pohlepe izgubio samopoštovanje, izgubio je dostojanstvo, izgubio je karakter, izgubio je savjest, izgubio je prijatelje. Ali je Zakejev najveći problem što je izgubio kontakt sa svojim Bogom. Zato mu je sve u životu i krenulo naopako. Zato se on i penje na smokvu. I čeka milost Božju da prođe kroz Jerihon.

Zakej jest bio niskog rasta, ali je Zakej bio malen i duhovno i karakterno. On je postao omražen kod svojih sunarodnjaka, jer je sve bitno u svojem životu žrtvovao za novac, za moć, za položaj. Dakle, sve je podredio svojoj – pohlepi.

Zakej je svjestan svoje situacije. Svjestan je da ga okolina odbacuje. Ali čuo je za Isusa koji nema predrasuda ni prema kome. Čuo je da Isus prima one koji su se ogriješili o javni moral, one koje je društvo iz bilo kojeg razloga, odbacilo.

Naravno da Zakeja nije ponijela ljepota gomile koja se je okupila na ulicama Jerihona. Dapače, jedan takav događaj sigurno je bio posljednje javno zbivanje kojem bi Zakej želio nazočiti, jer je tu, po zakonu velikih brojeva, trebalo biti i previše onih kojima je on nanio zlo i kojima ni malo nije bilo po volji vidjeti ga u svojem društvu.

Ali Zakej ipak ide. Zašto?

Neki kažu zbog znatiželje. Ali ako je i postojala znatiželja ona je uvijek posljedica ili izvanjsko očitovanje naše unutarnje ispraznosti i našeg duševnog nemira. Čovjek do zore vrti bezbrojne TV kanale, jer je navodno znatiželjan. Ali u biti je nezadovoljan, nemiran, nesretan i pokušava na bilo koji način doći do toliko potrebnog mira u duši.

Zakeja na smokvu vodi čežnja da svoju dušu ispuni smislom. Mirom. Milošću. Privlači ga moć Božjeg milosrđa. Zakej je simboličan primatelj Božje milosti, milosti koju Bog daje čitavom čovječanstvu. Ne postoji ograničenje u primitku Božje milosti. Postoji nada čak i za pohlepne. I za silne. I za moćne. Bivajući uz Zakeja Isus demonstrira da se Božja milost proteže apsolutno na svakoga. A poglavito do izgubljenih.

Možda je Zakej, stojeći u krošnji smokve, sam sebi rekao: „Pa dobro, šta je sve ovo meni trebalo?“

Tada je sigurno postao svjestan da je – izgubljen, jer čovjek njegovog društvenog statusa, ne „visi“ po granama smokve. Ili sjedi u prvom redu ili ne odlazi na takva okupljanja.

A onda je Zakej čuo glas, glas koji ga je zazvao njegovim imenom: „Zakeju, žurno siđi …“

Taj glas je promijenio sve. Jer je to bio glas Božjeg milosrđa. Glas koji je donio promjenu u Zakejevom životu. Glas koji će na kraju izgovoriti ključne riječi: „Danas je došlo spasenje ovoj kući …“

Spasenje je došlo Zakeju. Spasenje je došlo čovjeku niska rasta i čovjeku dostojnom svakog prezira. Čovjeku debelog novčanika i tankog osjećaja za pravdu i pravednost.

Spasenje može doći i nama.

Može doći i nama po onome koji je i nas pogledao i zazvao nas našim imenom.

Po onome koji nas je pozvao da siđemo sa stabla i da krenemo zajedno s njim.

Jer mi smo, prijatelji moji, umorni. Umorni smo od laži ovoga našeg svijeta. Od lažnih proroka i njihovih lažnih obećanja. Zato se i penjemo na svoja stabla. U biti bježimo. I krijemo se. Čekamo milost Božju ne bi li prošla i kroz naš Jerihon i dotaknula nas. I donijela nam istinu.

Ono što mi tražimo jest Spasitelj.

Ne netko tko će nam, po tisućiti put, reći što bismo mi to trebali biti, nego netko tko će nam oprostiti što smo takvi kakvi smo i koji će nam svojom ljubavlju omogućiti da budemo daleko više od onoga što smo mi ikada vjerovali da bi mogli uopće i biti.

I to je upravo ono što Isus čini kada nas poziva.

Kada nas poziva da siđemo sa stabla.

Ivica Ursić

OTPUST IZ SLUŽBE RIJEČI

Gospodin u svojoj neizmjernoj ljubavi čuva naše dostojanstvo, opraštajući nam grijehe i pozivajući nas uvijek iznova na put obraćenja. Neka naša promjena ne bude izvanjska, nego neka zahvati naš život, sve što činimo i što jesmo, kako bi se i na nama ispunila njegova riječ spasenja.