MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Oče, proslavi Sina svoga!
Nedjelja, 21. 5. 2023. SEDMA VAZMENA NEDJELJA
ČITANJA:
Dj 1,12-14; Ps 27,1.4.7-8a; 1 Pt 4,13-16; Iv 17,1-11a
UVOD U ČITANJA IZ SLUŽBE RIJEČI
I. Novozavjetni pisac Djela apostolskih prenosi nam stanje, zbliženost i postojanost u molitvi Kristovih učenika nakon njegova uzašašća na nebo.
Čitanje Djela apostolskih
Pošto je Isus uzet na nebo, vratiše se apostoli u Jeruzalem s brda zvanoga Maslinsko, koje je blizu Jeruzalema, udaljeno jedan subotnji hod. I pošto uđu u grad, uspnu se u gornju sobu gdje su boravili: Petar i Ivan i Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Šimun Revnitelj i Juda Jakovljev – svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.
Riječ Gospodnja.
II. Apostol Petar u svojoj Prvoj poslanici potiče na ustrajnost u prenošenju vjere unatoč mogućim teškim pogrdnim iskustvima.
Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola
Ljubljeni: Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh slave, Duh Božji u vama počiva. Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga zbog tog imena.
Riječ Gospodnja.
III. Evanđelist Ivan prenosi nam molitvu Isusa Krist upućenu Bogu Ocu da svima koji vjeruju dade život vječni u slavi.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«
Riječ Gospodnja.
RAZMIŠLJANJE UZ EVANĐELJE
Sljedećih nekoliko dana slušat ćemo iz Ivanova Evanđelja sedamnaesto poglavlje poznato kao Isusova Velikosvećenička molitva. Molitva je jednostavno izljev Isusova bića i srca. Isus se sav pretače u molitvu Ocu. Isus se od svojih oprašta molitvom. Sve što svojima ima reći i ostaviti – oporučno – prelijeva u usrdnu molitvu Ocu. Molitva je to da upoznaju učenici Oca i onoga koga je on poslao, Isusa Krista. Tako će biti baštinici vječnoga života.
Ivan evanđelist oslikava nam Isusov lik u oproštajnim govorima kao lik velikoga, neprestanoga molitelja. Molitva je najprimjereniji i najprikladniji način izražavanja Isusove osobe. Cijeli život Isusov ne bijaše ništa drugo nego neprekinuta molitva između Oca i Sina. To je neprekinuti pokušaj staviti svakoga čovjeka u neposredni odnos prema Ocu. Da bismo spoznali tko je to Isus, moramo čuti kako on moli. Molitva je njegova prva i najdublja istina, i sa zrenika molitve trebamo promatrati cjelokupni njegov život, sve njegove riječi i djela.
Usredotočimo li se na srž svega onoga što je on živio i što nam je povjerio, možemo reći kako to bijaše pokušaj da si predočimo Boga ne kao dalekoga, tuđega despota, stranca, nego da ga zamišljamo kao Oca. Isus je tu svijest sinovstva živio tako snažno da ga Ivan evanđelist naprosto zove Sinom Božjim, a Boga njegovim Ocem. U njega se pouzdaje, njemu se povjerava, sokoli nas da se odvažimo zvati ga Ocem. Isus nam je objavio Oca, njegovo lice. “Lice tvoje, Gospodine, tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene!” – moli psalmist. Augustin pak veli: “Ne skrivaj svoga lica od mene; umrijet ću, ne da bih umro, nego gledao tvoje lice”.
Na nama je spoznati nebeskoga Oca kao zaslon i pozadinu svijeta, temelj svega svijeta, kao silu koja hoće da mi jesmo, da egzistiramo, da ona može raširiti svoje ruke nad nama, blagoslivljati nas i svakoga tko dolazi na ovaj svijet. Treba se preporoditi kako bi čovjek bio kadar spoznati tu očinsku ruku u Duhu Svetome. Makar ljudi uklonili Isusa sa svijeta, njegova će smrt poslužiti samo jednome, proslavi njegova Oca. Sve služi objavi ljubavi koja je među nama zasjala u Isusovoj osobi.
Mi smo još u svijetu, ali nam je Isus omogućio da pobijedimo svijet, da ne budemo samo obični kotačić u svijetu, igra svjetskih sila i mišljenja. Isus je Očev ljubljeni Sin i nama daje mogućnost da budemo svi sinovi istoga Oca, a međusobno braća i sestre Isusa Krista. Isus pretače svoju egzistenciju u osobnu molitvu za sve nas, i sve što nam želi reći, prerasta u molitvu koju moramo i mi izgovarati jedni za druge. On se proslavljuje u nama, i nikad se ljepše ne će proslaviti nego kad shvatimo svi mi osobno svoje bezgranično dostojanstvo s kojim nas je Otac za svu vječnost obdario.
U Bibliji oproštajne riječi igraju veliku ulogu. Oproštajne su riječi i zbog toga bogate jer dolaze iz srca i dubine bića, one su izričaj cjelokupnosti osobe. Te su riječi ljekovite, pogotovo kad dolaze od osobe koja ljubi – a Isus je sama ljubav. “Oče, proslavi Sina svoga!” Ostajemo uvijek iznova zatečeni snagom Isusove riječi i osobe te dubinom njegovih izričaja. Ovdje nam postaje konačno jasno da svi mi koji vjerujemo u njegovo ime postajemo njegovi srodnici, ulazimo u krvotok njegove osobe. On nam daje udjela u svojoj osobi, on se s nama poistovjećuje. On je ovdje naš snažni zagovornik i odvjetnik pred Ocem.
Spoznati, upoznati svoga Boga smisao je života i čovjekovo blaženstvo već ovdje na zemlji. Od svega je pak najveća sreća što nam se sam Bog objavio, on daje da ga spoznamo, upoznamo, da se on daruje našemu pogledu. Najveća pak sreća jest biti spoznan, prožet tom božanskom energijom, bez zadrške, Božjom dobrotom.
Dakle, kršćanstvo nije moral, nije etika, nije skup zapovijedi, propisa, pouka, dogmi, nego je ono misterij, otajstvo prisutnoga Boga, tajna Boga među nama u Isusovoj osobi. Kršćanstvo nije katedrala uzvišenih misli, ideja, umjetnosti, nego proces uranjanja i pretakanja Isusove osobe u vlastito biće. Pokušajmo to i mi.
Fra Tomislav Pervan
OTPUST IZ SLUŽBE RIJEČI
Okrijepljeni nebeskom hranom i poučeni Božjom Riječju, krenimo u novi tjedan, nove obveze i nove izazove koje život stavlja pred nas. Neka nam pred očima i u srcima uvijek bude zajedništvo Kristovih učenika s Blaženom Djevicom Marijom u gorljivoj molitvi za snagu i mudrost.