PETNAEST NEDJELJA KROZ GODINU

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Iziđe sijač sijati.

Nedjelja, 12. 7. 2020. PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

 ČITANJA: 

Iz 55, 10-11; Ps 65, 10-14; Rim 8, 18-23; Mt 13, 1-23

 UVOD U ČITANJA IZ SLUŽBE RIJEČI

 I. Božja je Riječ djelotvorna i nikada nije besplodna. Ona je ujedno i obećanje i ostvarenje.

Čitanje Knjige proroka Izaije

Ovo govori Gospodin: »Kao što dažd i snijeg s neba silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, oplodi i zazeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako i riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.«

Riječ Gospodnja.

II. Čitava stvorena stvarnost, zajedno s čovjekom, usmjerena je prema konačnoj proslavi. I materijalna je stvarnost potrebna preobrazbe, kao i čovjek, i teži svojoj punini.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo! Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.

Riječ Gospodnja.

III. U prispodobi o sijaču Isus progovara o susretu čovjeka i Božje riječi. Različiti su načini primanja riječi, no jedino potpuna otvorenost donosi plod.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: »Gle, iziđe sijač sijati I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!« I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli

Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«

RAZMIŠLJANJE UZ EVANĐELJE  

 Bog je sijač koji ne štedi na sjemenu. Otkad je postao čovjekom, pobožanstvenio je i ono zemaljsko, pa i našu svakodnevicu. Sije u naše živote ponajviše preko svoje svakodnevne Riječi, ali i preko osoba koje susrećemo, stvari koje nam se dogode… Sve su to stvari koje se događaju usput (uz put), a mi riskiramo ne vidjeti ih jer nam je pogled često usmjeren samo prema naprijed (prema stvarima koje trebamo toga dana napraviti).

Nekad pak vidimo kako Bog sije u našoj svakodnevici, ali ne puštamo da sjeme siđe u dublju zemlju i rodi plodom. Jer živimo površno naš dan i ne pronalazimo vremena za mir i tišinu koji su potrebni za molitvu.

Često pak gomila naših svakodnevnih aktivnosti, iako su to najčešće dobre stvari, ne ostavljaju prostora sjemenu da izraste te ga uguši. Zli  to voli. On nas želi zaokupiti (često i dobrim stvarima) i odvojiti od vječnih stvari. I onda čak i te dobre stvari, jer ih radimo bez pravog kontakta s Bogom, na kraju nas dovedu do stanja anksioznosti i nemira, te s vremenom postanu naše trnje. Učinkoviti smo, ali ne i sretni.

Lectio Divina s don Boscom

 OTPUST

Pođimo s misnog slavlja noseći plodove susreta s Gospodinom. Ne bojmo se ono što smo primili podijeliti s bližnjima, pa i onda kad nam se možda čine zatvorenima. Nikada ne znamo hoće li naše dobro sjeme možda ipak pasti na dobru zemlju. Bog je onaj koji daje da raste. Prepustimo mu s povjerenjem i zahvalnošću ono što pripada njemu.