DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Doći će s istoka i zapada i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem.

Nedjelja, 24.8.2025. DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA:

Iz 66,18-21; Ps 117,1-2; Heb 12,5-7.11-13; Lk 13,22-30

UVOD U ČITANJA IZ SLUŽBE RIJEČI

I. Bog i pogane poziva na obraćenje te im daje milost vjere. Obraćeni pogani pozvani su naviještati Božju slavu svim narodima te zajedno s Izabranim narodom postaju jedan Božji narod.

Čitanje Knjige proroka Izaije

Ovo govori Gospodin:
»Ja dobro poznajem njihova djela i namjere njihove. Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju slavu! Postavit ću im znak i poslat ću preživjele od njih k narodima u Taršiš, Put, Lud, Mošek, Roš, Tubal i Javan – k dalekim otocima koji nisu čuli glasa o meni ni vidjeli moje slave – i oni će navješćivati slavu moju narodima. I dovest će svu vašu braću između svih naroda kao prinos Gospodinu – na konjima, na bojnim kolima i nosilima, na mazgama i jednogrbim devama – na svetu goru svoju u Jeruzalemu« – govori Gospodin – »kao što sinovi Izraelovi prinose prinos u čistim posudama u domu Gospodnjem. I uzet ću sebi između njih svećenike, levite« – govori Gospodin.

Riječ Gospodnja.

II. Vjernik u trpljenju treba prepoznati put rasta u vjeri. Patnja nije izraz Božje volje, nego posljedica naše ranjene naravi, ali nas Bog njome odgaja kako bi učvrstio našu vjeru.

Čitanje Poslanice Hebrejima

Braćo: Zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upravljena:
Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.
Poradi vašega odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? Isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti. Zato uspravite ruke klonule i koljena klecava, poravnite staze za noge svoje da se hromo ne iščaši, nego, štoviše, da ozdravi.

Riječ Gospodnja.

III. Prepoznati Krista kao Spasitelja znači ući na uska vrata. Samo život s njim vodi u vječni život i daje sigurnost spasenja.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.
Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ’Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ’Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ’Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ’Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’
Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«

Riječ Gospodnja.

RAZMIŠLJANJE UZ EVANĐELJE

…Isus otkriva što je potrebno za spasenje: “Borite se da uđete na uska vrata.” Slika uskih vrata nije nikome nejasna, samo što mnogima nije draga jer za njih treba prestupiti prag vlastite uskogrudnosti. Da bi se njima prolazilo, treba izvan njih ostaviti svoje udobnosti, svoje trofeje, slatkorječive komplimente, statusne privilegije, velikodostojnost, umišljenost svoju, nepogrešivost i nedodirljivost.

Mnogo toga kroz život čovjek nakuplja od čega se teško oprašta. Zna se u šali komentirati da živimo kao hrčci – stalno stvarajući zalihe svega i svačega što nam, u stvari, ne treba. Nakupljamo i kroz vrata svojih domova unosimo velike vrećice u kojima ništa ne donosimo jer vani ostavljamo sve što nam ne paše, što se kosi s našom komocijom. Vani ostavljamo pogotovo kritike koje bi nam mogle koristiti, kao i ove Isusove riječi koje otkrivaju što još treba ostaviti da bismo ušli na uska vrata: “Ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.”

To bi nas, možda, i najviše moglo u Isusovim riječima zasmetati, to nikako ne želimo od njega čuti, da će drugi imati prednost. Svi u životu ponekad doživimo bolno iskustvo kada netko drugi uzima što nama pripada. Naše mjesto. Naša prava. Naše zasluge… Najradije bismo Isusu predbacili što pred nas i on stavlja takav strašan prizor da su drugi na mjestu koje smo mi zamislili svojim. Tu smo ranjivi, u svojoj taštini, ljudskom jalu. Sve je dobro kad smo prvi na redu, kada nas nitko ne može preteći, ali čim se nađemo u sjeni drugoga, sve se u nama buni i sve nas vrijeđa. Ali upravo su to dragocjeni trenuci u kojima tešemo svoje tijelo i svoj duh prema Božjim mjerama i dokazujemo jesmo li Isusa upoznali doista, ili se samo pretvaramo kada s njime jedemo i pijemo, kada tvrdimo da mu vjerujemo i da za njega sve činimo.

Uska vrata sigurno neće biti zaključana ljudima koji su ih zavoljeli jer svakodnevno kroz njih prolaze, spremni na žrtve i odricanja. Ta su vrata draga onima koje Gospodin poznaje jer se ne stide svojega uboštva, nego gaje skromnost i poniznost, koji otvaraju vrata malenima i imaju za njih osjećaja; i ne nalikuju na hrčke u svojim karakterima, nego rado od sebe daruju, rado prepuštaju prva mjesta drugima jer sanjaju svoje mjesto uz Isusa.

Vlč. Ivica Cujzek

OTPUST IZ SLUŽBE RIJEČI

Proslavili smo otajstva naše vjere u zajedništvu Crkve. Možda osjećamo da smo unutar vrata na koja nas Gospodin poziva ući. No taj poziv ne znači samo biti unutra, nego biti Bogu blizu. A on je Bog jedinstva i zajedništva. Bog nas sve želi blizu. Stoga ne pravimo razlike između ljudi, nego sve prihvaćajmo kao braću. Budimo oni koje će Gospodin prepoznati kada dođe.